Evo me noći, stara prijateljice,
Opet njoj ću poći, niz duge puste ulice.
Tamo gdje strahovi prestaju, obraz mi grije njen dlan
Na njemu moje usne nestaju, beskrajno sam, uzdah joj znam.

Časti me noći, stara prijateljice.
U čašu natoči, žudnju da mi slomije.
Zar nisam dovoljno gubio, tko će izmjeriti bol.
Do očaja ljubio, namjerno bježao, da bih se vraćao.

Opet mi se budi tuga, tuga najveća.
Koju nosi snijeg s planina, vjetar ravnica.
Koga sad joj srce voli, kaži nek' još jače voli.
Idemo do dna, tuga ti i ja.

Pozdravljam te noći, stara prijateljice.
I ovaj [bad word] će proći, neće stić' me kajanje.
Šta je ovo proljeće, spram nježnih godina.
Poziv njen me pokreće, čak i sa dna, isto izgleda.

Opet mi se budi tuga, tuga najveća.
Koju nosi snijeg s planina, vjetar ravnica.
Koga sad joj srce voli, kaži nek' još jače voli.
Idemo do dna, tuga ti i ja.

Opet mi se budi tuga, tuga najveća.
Koju nosi snijeg s planina, vjetar ravnica.
Koga sad joj srce voli, kaži nek' još jače voli.
Idemo do dna, tuga ti i ja.

Tuga ti i ja